Kažu da čovjek ne umire sve dok traju sjećanja na njega. Te riječi su se čule preksinoć na omažu književniku Sadriji Sijariću upriličenom u Galeriji bjelopoljskog Centra za kulturu. Pred brojnom publikom, te poštovaocima Sijarevićevog lika i djela, govorili su novinari i književnici, Radomir Perišić i Kemal Musić.
– Poezija Sadrije Sijarića je poezija lirskih sazvučja, raznovrsnih tema i motiva, odbolovana poezija, neobuhvatna u kratkom pregledu i kratkom prostoru njegovog sagledavanja. Sadrija Sijarić je književnik koji je živio sa svojim likovima. Koji je, čini se, preživio motive u svojim djelima. Zbog toga su njegove pjesme, priče i pripovijetke toliko životne, pa su i meni, kao čitaocu, toliko bliske, kazao je Kemal Musić.
Poznavajući ambijent Sadrijinih pjesama i pripovjedaka, znajući njegove likove, usuđujem se reći da je malo ko poznavao bihorskog čovjeka kao književnik Sadrija Sijarić, ističe Musić, dodajući da je Sadrija živio sa svojim likovima, a njegovi motivi i teme bliski svakom ko je poznavao bihorskog čovjeka. Govori on o teškom životu, mukom zarađenom hljebu, životu časnog čovjeka...
– Vrletne bihorske puteve, što bi rekao Ćamil Sijarić, „da vrat slomi i čovjek i konj”, Sadrija je pretekao poeziju, bistru kao kladenac vode Dukovače, stamenu kao brdo Perovica iznad našeg sela.
Sadrija Sijarić je kao i njegova literatura, pripadao Bihoru i bihorskom životu. Bolio ga je teški bihorski život. I to je iskazivao kroz svoje djelo. Sudeći po sadržini priča i pjesama, taj predio ga je progonio i nagonio da piše. A i sam Sijarić je govorio da je Bihor za njega pun izazova. „To je tlo na kome se od davnina nešto dešavalo i lomilo. A gdje se nešto dešava i lomi-rane se otvaraju. I bole. Rane traže lijek. Ako je rana veća, biće i lijek veći” – govorio je Sadrija Sijarić – zaključio je Musić.
Zavičaj i njegovi ljudi bili su trajna inspiracija Sijarića, podsjetio je književnik Radomir Perišić.
– Bio je čovjek koji je pamtio sudbinske biljege vremena, osluškivao ljude i njihova reagovanja na složenost ljudske borbe da se na posnoj njivi i livadama ljutih trava opstane. Na tom putu Sijarić je slijedio iskustva onih na čijim licima je život ispleo mrežu bora, izvornom leksikom dočaravao je tananost, suptilnost i opornost, ali i čovjekovo trajanje na zavičajnom prostoru – kazao je Perišić.
Sadrija Sijarić je bio vrli prosvjetni radnik, učio je mnoge generacije. Imao je poseban odnos prema dečjem stavralaštvu. U svojih 15 objavljenih djela ostavio je dušu i mudrost...
Sijarićev sin Munib zahvalio je na večeri posvećenoj njegovom ocu, ističući da se na ovaj način podsjeća na njegob stvaralački rad.
Na kraju je Izet Erović, direktor Centra za kulturu kazao da ova ustanova radi sve da afirmiše svoje zavičajne stvaraoce i oduži im se na ljudski način.
M.N


Ne zaboravljaju zavičajce

Naši zavičajci su ostavili duboke tragove svojim djelima. Tako smo na sceni Bjelopoljskog pozorišta izveli predstave po tekstovima naših zavičajnih stvaralaca Ćamila Sijarića – „Bihorci” i Miodraga Bulatovića „Crveni petao”. Trudićemo se i ubuduće, i već narednih dana imaćemo omaž zavičajnom književniku Ljubisavu Kneževiću, istakao je Erović. On je obećao da će Centar za kulturu štampati rukopis Sadrije Sijarića koji je ostao nedovršen, s obzirom da je iznenada prije godinu preminuo. Taj roman kazuje o zabranjenoj ljubavi dvoje mladih, koja nije krunisana brakom. Knjiga koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim – kazali su Perišić i Musić. Moderator večeri bio je rukovodilac Narodne biblioteke Edin Smailović.